Na sajtu je trenutno

Nema korisnika na vezi

Prijavljivanje






Zaboravili ste lozinku?
Nemate nalog? Napravite nalog
Naslovna arrow Tekstovi arrow Steel Harbour arrow Steel Harbour (4)
Steel Harbour (4) PDF Štampaj E-pošta
Autor Nikola Ilić   
уторак, 05 мај 2009

Znam da sam vam nedostajao cele nedelje, ali nakon problema sa dopremom stripova sa Amazona i njihovim famoznim "delivery estimated" zaista sam bio nemoćan da pišem o svima omiljenim Simpson stripovima kada ih ni sam nisam pročitao. I nakon što smo manje-više uspešno pregurali prvomajske čarolije evo pregleda Bongoovih izdanja za ovo druženje-

 

The Simpsons Comics #18

Don't cry for me Jebediah

/Ne plači zamnom Džebedaja/

 

Nakon što sam uzeo novi broj "Večernjih" Simpsonovih, u samom startu me je sačekalo prelepo iznenađenje: Kao što vidite na priloženoj sličici, text na naslovnici novina koje drži vragolasti Bart, sitnim slovima ispisanim na engeleskom zapravo je kratak epilog svega onoga što je dotični Bart priredio svojim sugrađanima u ovom broju. I onda, dobri ljudi iz Večernjih Novosti su se potrudili da dati text i prevedu do tančina na svima nam poznati Serbski! Sve pohvale na njihov račun povodom ovog posla, ali i na zaista solidno odrađenom prevodu unutar samog stripa (na koji sam do sada imao određene primedbe, ali se stvari očigledno kreću na bolje, polako ali sigurno).

 

I tako ozarenog dočekao me je novi šok (pozitivni, dakako) na prvoj stranici stripa: Kolosalna slika Bartmena i njegovog super-heroj-ktitora Radioaktivnog čoveka, kako preleću uspavani Springfild! Na prvi pogled sam prepoznao crtež legendarnog Bila Morisona, čoveka koji je toliko dobra učinio na razvoju ovog stripa.Ispostavilo se međutim da njegov fenomenalni crtež krasi samo prve tri stranice (deo u kome Bart sni na sred časa o svom heroju), a dirigentsku palicu u svoje ne baš vešte ruke nadalje preuzima Kris Klements. Klements je istini na volju, uradio jedan od boljih crteža do sad viđenih u Zlatnoj Seriji Simpsonovih, sa likovima koji su veoma slični onima koje gledamo u TV seriji, zaista kvalitetnim pristupom perspektivi i umereno detaljnim pejzažima. Sve zajedno dobija se jedan zaista solidan, čist crtež koji je podignut na još viši nivo zahvaljujući fenomenalnom koloru majstora Nejtana Kejna. Dodatno se moram još osvrnuti i na fenomenalnu mimiku lica koja je do tančina razrađena u ovom broju, za razliku od prošlih gde smo na licima likova viđali zamrznute gri-mase nalik glinenim golubovima...

Svoju kreativnost, ali i odličnu saradnju sa scenaristom, Klements pokazuje nizom fatalnih scena u kojima na primer Ralf, pritupi sin Šefa Vigama pase travu na jednoj grupnoj sceni ili bizarnim natpisima na majcama turista. Zahvaljujući svim tim detaljima strip jednostavno odiše izgledom "domaćinski" odrađenog posla gde ništa nije prepušteno slučaju i kome ni najizbirljiviji čitaoci ne nalaze manu (osim mene, kome je to jelte, posao).

 

sh04_01

 

A na ovako fenomenalni crtež morala je doći i fenomenalna priča? Pa, neretko u svetu stripa to i nije slučaj, ali ovoga puta stvari stoje malko drugačije.

Radi je o jednoj od "onih" priča u kojima se cela zajednica okupi oko jednog događaja koji predstavlja zaplet celog broja i na kraju dolazi do obavezno šokantnog raspleta. Kako je do sada ovakav koncept uvek donosio dobre rezultate, može se reći da  je stari lisac igrao na sigurno.

 

Sve počinje kada mlađani Bart biva surovo otrgnut iz sveta mašte i sanjarenja i vraćen na čas istorije. Tada na sve to on i Milhaus dobijaju zajednički projekat o istorijskom mestu slavnog Džebedaje Springfilda, osnivača istoimenog grada i heroja američke revolucije. Prirodno, slavni dvojac bez kormilara i ne biva baš preterano oduševljen ovim zadatkom, ali tada genijalni Bart dolazi do ideje koja će biti i zamajac cele priče i tako zabava može početi! Posle porodične večere i jednog ne baš dobro izkonstruisanog gega za stolom gde svi bivaju zgranuti činjenicom da stariji sin porodice Simpson za večerom drži knjigu o Džebedaji Springfildu, Bart kreće u misterioznu akciju. Naravno, Lisi ne promiče nagla promena u bratovljevom ponašanju, što će na kraju proizvesti i raplet cele priče o čemu ćemo, naravno malko kasnije...

 

A šta je to naš mali pokvarenjak ovog aputa zakuvao? Priča se razvija u vrtoglavom smeru, baš kako to stari majstor najbolje ume da priredi: Spomenik Džebedaje Springfilda u samom centru grada misteriozno je počeo da plače! Suze iz kamena? Sasvim dovoljno da se napravi najveća pometnja ikada viđena u istoriji Springfilda. Ludilo koje je zahvatilo medije, crkvu i sveukupno građanstvo iznenadili su čak i tvorca opšte zbrke, ali ga nikako nisu omeli da u svemu tome uživa bez trunke savesti. Međutim, njegova savest u vidu mlađe sestre ga nikako ne ostavlja na miru...

 

Morison i ovoga puta nije ispustio priliku da ismeje osobinu američkog naroda da od svega napravi spektakl: Ispunio je cele tri strane fenomenalnim gegovima na račun naivnih turista kojima Springfilđani uvaljuju najneverovatnije Džebedaja-stil-suvenire, rasprave naučne elite o poreklu i životu Džebedaje i neminovne tuče koja je oko svega toga izbila...

 

 

Na kraju pitate kako bi se i da li bi se cela ova stvar završila? Za to se pobrinuo dežurni parti-brejker u liku Lise Simpson, kojoj Đavo neda mira (doslovce, bacite pogled na strip) i koja na kraju uspeva da iščačka celu stvar na videlo: Prateći niz tragova, dolazi do samog spomenika i otkriva "paklenu mašinu", tojest mehanizam koji je svojeručno izdelao njen stariji brat koji je obezbedio sopmeniku nepresuštni izvor suza. Kad je otkrila celu prevaru, Lisa rešava da na šaljiv način završi ovu sagu.

 

Po dolasku slavnog evangardnog TV umetnika Vernona Penetekostala koji je kao eminentni stručnjak trebao da potvrdi verodostojnost Sprinfildskog čuda, na sveukupno iznenađenje iz spomenika umesto suza kreće da teče- Pivo. Baš tako, pravo pravcato pivo pozndatog pivopije Homera Simpsona!

I konačan finiš na celu priču dolazi kada policija pronalazi limenke piva sa etiketom "vlasništvo Homera Simpsona", i tako svi znaci vode do mladog Barta koji na posletku snosi i najveću kaznu primoran da odgovara za svoje grehe.

 

Malkice zbrzan kraj, koji je neminovno ispao i krajnje naivan, donekle kvari utisak izuzetno dobre epizode, ali da je Morisonu na raspolaganje stavljeno još par stranica za napisati, ne sumnjam da bi stvar bila daleko bolja.

Ovako, dobili smo priču sjajnog uvoda i još boljeg zapleta koja je na kraju otrpela što se otrpeti moralo...

 

Još samo za kraj moram da pohvalim Večernje novosti jer su sa svojim Simposonovima ostali jedna od retkih izdavačkih kuća na tržištu koja nije podigla cene svojih izdanja i šta više poboljšala kvalitet kesica u kojima strpovi dolaze na trafike. Eto još jednog dokaza da odgovornom izdavačkom politikom i plasiranjem sjajnog stripa na tržište projekat poput ovog može istrajati i opstati sa velikim uspehom.

 

The Simpsons Cimics #149

Homer Won't Squeal

 

Ukoliko se vratite u davnu 2007. i pokušate da se prisetite koji je to najbolji animirani film koji ste tada gledali, neće vam trebati mnogo da se setite spektatkla nazvanog "The Simpsons Movie". Film koji je pobrao sve moguće nagrade počevši od Američke Filmske Akademije pa sve do Gremija, muzičke nagrade za song Spider-Pig (znam, ponovo ćete ga pevušiti po ceo dan sada kada sam ga ponovo pomenuo).

 

I tako, nakon što je cela bura oko Simpson filma i Plopera slegla, Homerovog prasca zbog koga je ceo grad bio suočen sa kataklizmom do tada ne viđenih razmera, Simpson Comic je rešio da dovede još jednom u posetu!

 

Na ovom broju Simpsonovih radila je ekipa koja je prvobitno i stvorila Simpsonove na filmu, tako da je crtež i radnja na najvišem mogućem nivou, do sada verovatno ne viđenom u Simpson stripu.

Na samom početku stripa Bart i Milhaus pronalaze Plopera kako se bezbrižno valja u blatu nadomak Springfilda. Ceo zaplet kreće kada Krasti ponudi veliku nagradu za onoga ko dovede prasca u njegov studio, jer je po njegovom odlasku prodaja masnih poslastica u njegovom restoranu naglo opala. Kada Bart vidi ovu jedinstvenu ponudu na TV-u shvata da je milionska nagrada nadomak njegovog nosa, tojest bezbrižno se valja u sopstvenoj štroki kilometar od njega! Sa svojom sestrom za vratom (Templeton jednostavno nije hteo da "skine" Lisu Bartu sa vrata tokom celog broja, na čemu mu i ja i Bart oštro zameramo) Bart odlazi do Ploperovog brloga i hitro dovodi prasca kući sa namerom da ga tamo privremeno pritaji.

 

Od trenutka kada je prasac prešao prag kuće Simpsonovih čekao sam kada će Homer pronaći svoju "letnju ljubav". I tako, usledila je jedna od najupečatljivijih scena u celom stripu kada se Homer i prasac kojem je spasao život (samo se setite famoznog citata "You can't eat an animal after you dress it like people!", ah, lepa sećanja) napokon ponovo sreću nakon epopeje koju su zajedno preživeli.

 

Homer nakon toga saznaje zašto je prasac doveden u njegovoj kući i prirodno, odbija bilo kakvu pomisao o prodaji svoje ponovo pronađene ljubavi. Homer momentalno odlučuje da sakrije svog prasca, ali kako sakriti životinju koju traži čitav grad? Nakon toga, sve ostalo je čista istorija: Najveći, najspektakularniji geg-fest koji sam ikada video.Jurnjava od koje i najhrabriji moraju da ustuknu, explozija koja uništava čitav Moov bar (to se desilo onako, usput) i sijaset najboljih gegova kakve nisam video još od zlatnih setona Simpson serije na TV-u (danas vam je potrebna nadljudsi smisao za humor ne bi li ste se nasmejali po kojem gegu u seriji).

 

Čitava stvar dobija nagoveštaj raspleta kada Homer odvodi Spider-piga u Krastijev studio nebi li ga zaštitio od besne rulje (meni je to delovalo kao narodna "mečki na rupu", ali Homer je tu našao logike, pa neka mu bude).A u studiju, spletom nespretnih okolnosti Homer dolazi do stejdža gde se snima jedan od "onih" američkih rijaliti shoowa: "Koliko poniženja možete podneti"?. Naravno, pošto me je do suza nasmejao odabir učesnika u showu i poniženja koja su pretrpeli, ponovo nastupa još jedna disljiva scena: Homer peva tužnu, gotovo ljubavnu pesmu svome prascu koga Krasti na silu hoće da odvuče od njega. I naravno, zahvaljujući toj pesmici, Homer dobija prvu nagradu showa i dva miliona dolara (da, samo je trebalo da otpeva dirljivu pesmu, iako meni to i nije bilo preterano ponižavajuće, ali vas molim da me ne uzimate za merodavnog pojedinca u ovom slučaju).

 

sh04_02

 

Konačno, rasplet koji se dao i očekivati: Homer gubi sav osvojeni novac na račun renoviranja Moovog bara i pola grada koji je srušio u opštoj jurnjavi koju je preduzeo.

Zašto se ovakav kraj dao očekivati? Pa, recimo da mi je iskustvo od pedesetak Homerovih pokušaja da se brzo obogati i jednako toliko neuspeha, dalo sasvim dobru osnovu da i ovaj put posumnjam u celu stvar...

A šta se na kraju dogodilo sa Krastijem? Reći ću samo da ni on nije prošao onako kako je oćekivao: Ploper nije doneo ono što se od njega očekivalo, tako da je ponovo vraćen na lokalnu farmu da provede miran ostatak svog prasećeg života (naravno, do trenutka kada ekipa ne odluči da ponovo pozove ovog uvek dragog gosta u još jednu avanturu).

 

I kada se pročita jedna ovakva epizoda,shvatimo koliko dobro stvari mogu da se odrade: Priča savršene konstrukcije, perfektno usklađenog tempa gde nijednog trenutka ne okrenete stranu da proverite kada će se muke konačno okončati i gegova od kojih nam polaze suze na oči. Prirodno, postavlja se pitanje zašto se u Bongu ne nađu ljudi koji će nam doneti ovakve epizode svaki put, iz meseca u mesec, ali odgovor za sada nećemo dobiti...

 

Na ovako fenomenalnu priču došao je i izuezetan crtež: Priču je nacrtao već pomenuti tim koji je radio i film na čelu sa Ty Templetonom, ali im je u pomoć pritekao i dežurni kolororista Art Valanueva i tuš-majstor Majk Rot. Saradnja ovog tima donela je izuzetne rezultate, ali i par neminovnih grešaka. Crtež koji smo dobili je što se barem likova tiče savršen bez premca, gde je mimika lica, gestikulacija tela i sve ostalo odrađeno na najvišem mogućem nivou, sve začinjeno čistim tušem Majka Rota i standardno dobrim kolorom. Problem jenastao oko same konstrukcije scena: Ekipa koja je radila na filmu (dobar deo njih se i zadržao na TV seriji) navikao je na drugačiju vrstu kadriranja scena prilagođenu za TV ekrane široke rezolucije.

Sada, kada je došao na red rad na stripu, na određenim mestima se vidi ne baš vešto prikazivanje scena, posebno kada se radi o krupnim planovima gde je potrebno naneti dosta detalja, a opet ne i preterati. I pored par nedostataka toga tipa, strip sadrži veliki broj sjajnih scena koje ostaju u sećanju i nakon pročitanog stripa.

 

Nadajmo se samo da ćemo još koji put biti počašćeni ovakvim stripom, jer je očigledno da Bongo ne daje sve od sebe da nam ovakve stvari priređuje svakog meseca? Hoće li stvari krenuti na bolje? Živi bili pa videli, ali ovog skeptika je malko teže razuveriti...

 
< Prethodno   Sledeće >

Pretraživanje