|
Pre neki dan, dok
mi je žena bila u šopingu, proveo sam prijatno veče gledajući Meatball Machine. Kad čoveka do
ludila (ludila dosade, zapravo) dovedu razvučeni stripovski scenariji i
beskonačno odlaganje bilo kakvog značajnog događaja, u moru prenaglašenih
'događaja' u dugogodišnjim serijalima, zaista mu ne preostaje išta drugo nego
da zaroni glavačke u prijatne vode niskobudžetnog naučnofantastičnog horora
koji se malo zamara pokušajima da ispriča originalnu priču (ili, uh, da uopšte
ispriča ikakvu priču) i većinu svoje energije troši na predivno hipertrofirane
i ne malo kičaste scene ultranasilnog prolivanja krvi u kojima učestvuju
stvorenja imaginativno nazvana 'nekroborzi'.
Meatball Machine uspeva
da u manje od sat i po vremena strpa jedva par stotina izgovorenih reči i
glumaca taman toliko da se, uz malo guranja strpaju u jedan osrednji teretni
lift bilo koje stambene zgrade na našim prostorima. Ne znam zašto u japanskim
niskobudžetnim hororima ulice gradova uvek izgledaju tako opustelo, kada nas u
školi uporno uče da u toj zemlji svi žive jedni drugima na glavi, tek, opušteno
hipertrofirana sorta nadrealističke akcije koju ovaj film servira upravo
zahteva tu vrstu mizanscena da bi mogla da se prihvati. Realistično prikazane
ulice velegrada, i drumovi oko istog ne bi bili uverljivo poprište za borbe
ljudskih aberacija ojačanih kojekakvim metalom, kablovima i gumenim crevima
koje kontrolišu minijaturna, sluzava bića uključena direktno u njihov nervni
sistem.
Meatball Machine
ne pokušava da bude originalan. Ne morate biti Roger Ebert pa da biste posle
pola sata shvatili da Yudai Yamaguchi i Jun'ichi Yamamoto pre svega teže da
naprave jeftin, zabavan omaž filmovima kao što su Tetsuo, The Iron Man i Alien. Potpuno ste u pravu ako
ste upravo skočili sa stolice povikavši da kombinacija ovakva dva koncepta ne
bi smela da bude ništa manje nego genijalna. I jeste! Nema ovde niti estetske
filosofske dubine niti prefinjenog biološkog horora ova dva filma, ali Meatball
Machine se ni ne bavi dubinom ili prefinjenošću. Yamaguchi i Yamamoto znaju da
je za uživanje u filmu dovoljna histerična, haotična akcija, filovana neartikulisanim
vrištanjem, vodoskocima krvi i stalno novim oružjima koja nekroborzi uspevaju
da proizvedu u svojim telima. Ovaj film nam daje priču koja bi mogla da se
ispiše na jednoj salveti i da vam na njoj ostane još mesta za skice čudovišta: stidljivi
mašinbravar se zaljubljuje u stidljivu devojku iz komšiluka. Nažalost, samo što
je stigao do gol linije, a ona mu pokaže nakazne ožiljke rana koje joj je naneo
incestuozni otac. Nezgodnu situaciju, srećom rešava tuđinski organizam koji u
tom trenutku iskoči iz njegove torbe i infiltrira se u njeno telo, preuzimajući
kontrolu nad njenim motornim funkcijama. Našem junaku, nakon susreta sa
sredovečnim čovekom (japanska verzija Dragana Ambrozića) koji mu ponudi nekakvo
pseudonaučno objašnjenje o celoj stvari (a koji inače ubija nekroborge gde god
ih pronađe, da bi hranio svoju inficiranu ćerku delovima tuđina), ne preostaje
ništa drugo nego da i sam bude pretvoren u (polu)nekroborga kako bi mogao da
ubije svoju do nedavno stidljivu komšiku i na taj način je spase. Ostatak
vremena u filmu rezervisan je za urlanje, specijalne efekte napravljene
animacijom električnih kablova, litre gela koji izigrava tuđinsku sluz,
eksplozije, tuširanja krvlju glumaca, maski i scenografije, još urlanja,
motorne testere i druga sečiva.
Prelepo. Ovaj
film se slabo interesuje za suptilnosti. Već uvodne scene neuspelog samoubistva
sredovečnog biznismena i borbe do karikature monstruoznih kreatura natrpanih
kablovima, gumenim crevima, limom i plastikom na ulicama pustog grada nam jasno
stavljaju do znanja da posle ovog filma nećemo pisati eseje. Ali da ćemo se
dobro zabaviti - hoćemo. Japanci srećom nemaju mnogo problema sa idejama koje u
američkom filmu retko mogu da prođu upravni odbor studija, pa ovde ne samo da
možemo da vidimo kako glavni junak masturbira, a nešto kasnije i dobija teške
batine od trandže koji ga je zaskočio u porno bioskopu, nego i ubistvo deteta.
I to ne jedno već dva, od kojih je drugo jedan od najduhovitijih momenata koje
sam video na filmu ove godine. Meatball Machine, čak i u svojoj jeftinoći i
derivativnosti, je pravi protivotrov za tone otužne dosade koju nam Holivud i
dalje uredno isporučuje. Ako ste mislili da je Planet Terror bio zabavan,
prostački film koji je sve vreme vozio u četvrtoj brzini bez kočnica (pa i tamo
imamo mrtvo dete!!!!), onda sebi morate da obezbedite gledanje Meatball Machine
da biste shvatili koliko je Rodriguezov pristup svemu bio proračunat, odmeren i
- sterilan. Meatball Machine podseća šta se dobija kada se posao zaista radi iz
sve snage i bez ikakve svesti o tome gde bi granica mogla da bude, pa je uprkos
svojim sasvim vidnim ograničenjima, u pitanju prava injekcija životne energije
koja me je samo još više napalila da čekam Machine Girl
koji će, po svemu sudeći biti još jedna demonstracija toga zašto bi Robert
Rodriguez trebalo da se vrati u Meksiko i dobro razmisli o putu kojim je
njegova karijera krenula.
Čemu ovoliko
priče o filmu? Pa, uglavnom zato što me je Meatball Machine podsetio i učvrstio
u uverenju da neoriginalni i ne preterano ambiciozni koncepti mogu biti
izuzetno zabavni kada se realizuju bez kalkulisanja i komitetskih intervencija,
rukama, nogama, srcem i, da prostite - mošnicama. Superherojski strip, o kome
toliko pišemo i pričamo na ovim stranama bi trebalo da spada u istu kategoriju
pojava. Naravno da mu ne odričem ni sposobnost ni slobodu da bude i inteligentan
i ambiciozan, čak i filosofski dubok, naprotiv, samo napred, toga nikad dosta,
ali mu svakako zameram ako ništa od toga ne pokušava da bude a ipak posrne čak
i na onom najosnovnijem zadatku, a to je da zabavi čitaoca. Primer:
Ultimates 3 broj jedan
Autori: Jeph Loeb i Joe Madureira
Izdavač: Marvel
Prošle nedelje
smo dosta detaljno analizirali najnovije događaje iz života Petera Parkera -
Spajdermena. Bilo je dosta razloga za to. Trenutno aktuelna priča o ovom
junaku, One More Day je ne samo loše ispričana, patetična i razvučena već je i
primer užasno zamišljenog 'događaja' u životu jednog od najdugovečnijih likova
u Marvelovoj ergeli, te surovog, trapavog, uredničkog mešanja u odlučivanje o smeru
u kome će se stvari kretati. Ako ste u međuvremenu bili dovoljno dokoni, možda
ste prokrstarili Internetom i opipali puls prosečnog hejtera po strip-forumima
širom (zapadnog) sveta. Malo je reći da je One More Day loše primljen od strane
publike. Zapravo, količina negativne energije koju je ova kratka priča do sada
dobila je, zahvaljujući blagodetima moderne tehnologije skoro pa na nivou
mržnje rezervisane za zaista užasne momente u Spajdermenovom kontinuitetu, kao što
je na primer Clone Saga.
Razume se da će
uskoro sve to prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš i da će pozivi na bojkot biti
brzo zaboravljeni, pogotovo ako se novi kreativni timovi na Spajdermenu dokažu
kvalitetnim pričama, ali nema nikakve sumnje u to da je Marvel ovim potezom
ranio jako veliki broj dugogodišnjih ljubitelja Spajdermena, da je pokazao kako
ne poštuje ni svoju publiku ni likove i da mu je kvalitet priče sekundaran u
odnosu na tržišnu strategiju.
Dobro, ništa novo
reklo bi se. A ipak, u ovih nedelju dana koji su prošli od prethodne kolumne,
Marvel je uspeo da nas iznenadi. Sa One More Day smo manje više svi shvatili da
gledamo mrsku korporaciju na delu kako, prolazeći kroz posebno lošu fazu,
proizvodi, sve duvajući u fanfare, jedan od najgorih stripova u poslednje
vreme. Nije mala stvar videti da je prošle nedelje konačno izašla i prva, dugo
najavljivana i željno očekivana epizoda novog serijala o timu Ultimates. I
videti da je Marvel prevazišao sebe. Ultimates 3 broj jedan je toliko loš strip,
iz kojeg god ugla da ga posmatrate da je skoro nemoguće ne zapitati se da li
nas ti ljudi zajebavaju. O, Marvele, kada god pomislimo da si nam konačno
otkrio pravu prirodu svojih osećanja, da si nas bacio na pod, pljunuo nam u
lice i saopštio nas da je to definitivni izraz tvoje mržnje, ti nas iznenadiš i
pokažeš nam koliko još više umeš da mrziš!!!
Nije neka tajna
da sam veoma voleo originalne dve sezone serijala The
Ultimates. Mark Millar i Bryan Hitch su pogodili zlatnu sredinu između
'realističnijeg' prikaza superheroja u Marvelovom Ultimate univerzumu i moćne,
bioskopski uzbudljive akcije. Ovaj strip je ne samo uspeo da bazične motive
vezane za Avengerse koje su pre četiri decenije postavili Stan Lee i Jack Kirby
na inteligentan način izvarira i osveži, nego je i sklonost oba autora ka
preterivanju na neki čudesan način pričama dala odgovarajući ton pretvarajući
ih u savremene, moderne superherojske storije koje su beskrajno lako mešale
psihologiju i politiku sa tradicionalnim visokooktanskim šibanjem između osoba
u kičastim kostimima. Millar je scenarista koji dok piše uvek jednim okom
posmatra televiziju i bioskop (primer: njegov osrednji superzločinački strip
Wanted će iduće godine biti pretvoren u film koji, ako je verovati Millaru ima
budžet od preko sto miliona dolara) i dve sezone Ultimatesa koje je uradio su
verovatno najbolja nesnimljena serija o superherojima ikad.
Ultimates je bio
serijal koji je uvek kasnio (i ovo je, između ostalog razlog što dosta
ljubitelja Fantastične Četvorke sa zebnjom očekuje Januar kada će Hitch i
Millar i zvanično započeti svoj rad na mejnstrim verziji ovog stripa).
Poslednji, zaključni broj Ultimates 2 izašao je u Maju ove godine. Već tada smo
znali da će Ultimates tri pisati Jeph Loeb, a crtati Joe Mad, povratnik u strip
industriju. 'Novi superstar kreativni tim', trubio je Marvel, ne bez osnova.
Ono što tada nismo znali je da će Ultimates 3 imati samo pet epizoda i da će
voditi pravo u 'Event' pod nazivom Ultimatum o kome i dalje ne znamo skoro
ništa ali koji preti da 'uništi Ultimate univerzum kakav poznajete'.
Ups.
Druga stvar koju
nismo znali je da će Jeph Loeb (možda iz neke iracionalne mržnje prema
Marvelu?) početi da piše scenarije koji su daleko ispod bilo kog nivoa za
objavljivanje. Lampice za uzbunu su, naravno uredno zasijale tokom njegovog
recentnog rada na Wolverine serijalu o kome smo ovde već pričali i koji je do
nedavno bio siguran kandidat za najgori mejnstrim strip godine. Nažalost,
izgleda da će borba za ovu titulu biti žešća nego što smo mislili.
Ono što
onespokojava nije to što je Loeb napisao lošu priču, već to što Marvelovi
urednici smatraju da je ova priča vredna objavljivanja i reklamiranja.
Ultimates se proteklih nekoliko godina pokazao kao jedan od najomiljenijih
stripova u Ultimate univerzumu, prodajući se bolje i od Ultimate Spider-mana i
stekavši vrlo solidnu bazu ljubitelja. Marvel kao da, uprkos tome, nije uopšte
razumeo šta se kod ovog stripa zapravo dopalo publici. Nema drugog načina da se
objasni činjenica da, osim po imenu, Ultimates 3 ni po čemu drugom ne liči na
svoje prethodnike.
Jeph Loeb je
svojevremeno izjavio da kombinaciju političkog komentara i akcijaškog
preterivanja niko ne ume da uradi tako dobro kao Mark Millar, pa da stoga on
neće ni pokušavati da imitira svog prethodnika. Pošteno. Verujem da je ovom
izjavom Loeb i nastojao da buduće plačljive fanove Marka Millara navede da
njegovoj verziji Ultimatesa pruže priliku kao novom stripu koji treba
ocenjivati nezavisno od poređenja sa onim što je bilo pre. Ovo je već malo
problematičnije. Ultimates je strip koji je dostigao ogromnu popularnost
distinktnom kombinacijom elemenata i motiva i uvođenje drastičnih promena u
ovaj osetljivi balans je stvar koja naprosto mora biti primećena i
komentarisana.
Međutim, znate
šta je najbolje u vezi sa prvim brojem novog Ultimates serijala? To što je, čak
i ako ignorišete Millarov i Hitchov minuli rad i usredsredite se samo na strip
koji imate pred sobom, nemoguće ne primetiti koliko stvari loše stoje.
Ultimates 3 broj jedan je naprosto očajan strip, sam za sebe.
Teško je odlučiti
odakle da se krene... Možda ipak od zapleta i scenarija...
...kojih gotovo
da i nema. Prvi broj novog Ultimates serijala deluje kao da je skriptovan dok je
njegov autor sedeo na WC šolji, telefonom pregovarao sa svojim agentom o radu
na završnoj sezoni 'Losta', a jednom rukom igrao WipeOut na svom PSP-u. Ova
epizoda se, u osnovi sastoji od dve akcione scene ispresecane neprijatno
klišeiziranim dijalozima. Motivacije za radnje koje gledamo nisu objašnjene a Loebovi
pokušaji prikazivanja šireg konteksta u kome se priča dešava su nablaže rečeno
trapavi. Millara nikada niste mogli optužiti za suptilnost i njegovi scenariji
za Ultimates se nisu stideli seksa i nasilja ali u poređenju sa Loebovim
pripovedanjem u ovoj epizodi, Millar deluje kao odmereni kontinentalni
džentlmen. Nakon dvadesetdve strane ovog stripa ne samo da ne znamo zašto se
likovi ponašaju ovako kako se ponašaju, ne samo da ne vidimo ikakvu vezu između
stvari koje su im se dogodile, nego smo dobili i smrt jednog od glavnih likova
na poslednjoj strani. Svaka čast Marvelu što su se setili ovako efektnog literarnog
motiva koji u poslednjih dvadeset godina nije svakih mesec-dva korišćen da bi
se podstakle veštačke tenzije međ' čitateljima. Uh, trenutak... Nešto sam
pomešao.
Dakle, scenario i
zaplet su krš. No, šta propuste oni, dočekuje karakterizacija. Millara su,
poznato je, mnogo kudili zbog karakterizacije tokom Civil War eventa,
kritikujući ga da ne razume i ne poznaje likove i da ih tera da rade sasvim
neprirodne stvari bez prihvatljivih motiva i opravdanja. Ali, Civil War se
dešavao u 616 univerzumu, u samom srcu mainstreama pa su ovakve reakcija mogle
biti očekivane po defaultu. Za razliku od toga, Loeb ovde nije morao da se bori
sa likovima starim po četiri decenije i mogao je da smelo razvije, ili čak da i
ignoriše karakterizaciju koju je Ultimatesima dao Millar.
I on je to,
naravno i uradio. A zatim nastavio da piše kao da su mu Ultimates ubili oca i
majku, zapalili kuću i štalu, a sve ovce poklali i izvrteli na ražnjevima. U
redu, Ultimates nikada nisu bili tim koji je osvajao osmehom i dobronamernošću,
ali retko se u superherojskom stripu susreće tim u kome su svi članovi ovako
uniformno ravni i antipatični. Loeb na vrlo nespretan način ekstrapolira neke
od Millarovih motiva pa tako Tony Stark umesto šarmantnog, polupijanog kozera
sa srcem na pravom mestu ispada ljigavi tupan, Janet Van Dyne je moron, Kapetan
Amerika priglupa gromada, a brat i sestra Maximoff svoje incestuozne avanture
(koje je Millar samo implicirao) ni malo ne kriju. A što je najgore, ovo nema
nikakvog značajnog uticaja na radnju!!! No, možda su najlošije ipak prošli Thor
i Hawkeye. Ovaj prvi uopšte ne podseća na sebe iz prethodnih nastavaka, priča
staroengleskim narečjem (kao njegov parnjak iz 616 univerzuma???) i povaljuje
bivšu devojku Hanka Pyma, Valkiru koja je u međuvremenu stekla supermoći (??),
mač, konja sa krilima i, er, najtvrđe bradavice u celom Ultimate univerzumu.
Možda bi ovo poslednje nepažljivom čitaocu i promaklo da Hawkeye, koji ovde
nosi kostim pomalo sličan Grifteru iz komšijskog Wildstorma i ponaša se kao
Punisher (??) nije postavljen u dotični kadar sa zadatkom da njeno očigledno
erotsko uzbuđenje zbog učešća u borbi prokomentariše jednim muževnim 'Hot.'
Dobro... dakle,
zaplet i priča su užasni, karakterizacija je grozna, ali i dalje u ovom stripu
barem imamo čime da obradujemo oči, zar ne? Na kraju krajeva, Joe Mad je
svojevremeno u Wizardu proglašen za jednog od deset najuticajnijih strip crtača
ikad!!!
Kažete vi.
Pogrešno, kažem
ja. Joe Mad je deo one generacije Marvelovih crtača koja je devedesete godine
učinila tako nepodnošljivim, sa svojim pseudomanga deformacijama na likovima i
prenatrpanim scenama. Kada je Madureira otišao iz Marvela u Wildstorm da radi
svoj Battle Chasers, to je bio pravi brak iz ljubavi jer se njegov crtež meni i
inače uvek uklapao uz zločine Wincea Portacioa i kolega.
U ovom stripu Joe
Mad radi ono što najbolje zna - deformiše likove, odeva ih u fetišističke
kostime i pravi haos gde god da spusti olovku. Nije da mi toliko smeta
deformisanje likova, niti njihova odeća (Hawkeye mi je čak i zanimljiv, mada su
Scarlet Witch i Kapetan Amerika loše prošli: ona izgleda kao prostitutka a
Kapetan izgleda kao da je Rob Liefeld pokušao da nacrta orangutana u
Kapetanovoj uniformi), ali cela ova tužna epizoda potvrđuje da je Joe mnogo
više ilustrator nego strip crtač. Njegove pripovedačke sposobnosti su veoma,
veoma ograničene i Ultimates 3 broj jedan je neprijatni nered nejasnih panela na
kojima ni hronologija ni kauzalnost događaja nisu razumljive. Vrhunac je,
naravno kada se Thor obrati Venomu koji je nekoliko strana pre toga upao u štab
Ultimatesa i počeo sa deljenjem šamara i kaže mu 'Ne smeta mi što si me napao s
leđa...'. Moram da priznam da sam se dosta dugo vraćao unazad pokušavajući da
utvrdim kako sam propustio scenu u kojoj Venom radi to što mu je Thor pripisao.
Takve scene, naravno nema, a sama splash scena na kojoj je Venomov upad u sobu
prikazan tako da bi se možda moglo
prihvatiti da je Thoru napad došao s leđa, direktno je minirana prethodnom
stranom na kojoj Thora u sobi uopšte nema.
Madureirino slabo
pripovedanje nije ništa unapređeno činjenicom da strip nije tuširan već je
direktno kolorisan i to tako da deluje kao da su originalne table ispuštene u
blato. Ovo je verovatno najbraoniji strip
koji ćete pročitati ove godine. U Marvelu tvrde da je štamparija za to kriva i
da je kod njih na kompjuteru sve to mnogo lepše izgledalo. Ako lažu, možete
biti sigurni da dok vi ovo čitate, kolorista Christian Lichtner grozničavo
prefarbava ove table, spremajući ih za buduće trade paperback izdanje.
Dobro, scenario
je loš, crtež je slab, ali nije to još sve, Ralph Macchio i ostali Ultimate
urednici kao da su poslednjih šest meseci bili na kolektivnom godišnjem odmoru
jer je kontinuitet ovog stripa skroz zbrkan. Već sam pomenuo da je sasvim
nejasno šta se dogodilo sa Thorom i kako je Valkira od vlasnika narandžastog
pojasa u nekoj istočnjačkoj veštini i simpatične klinke postala superheroina sa
božanskim osobinama, ali tu je i pitanje Venoma koji ovde deluje kao da je
teleportovan iz 616 univerzuma. Ako ste čitali Ultimate Spider-mana, dobro vam
je poznato kako Ultimate Venom treba da se ponaša. Doduše, priznajem da je ovde
pomalo kriv i Bendis koji nikako da se odluči da li videoigru Ultimate
Spider-man treba smatrati kanonskom pričom ili ne...
Pored ovih
gorućih pitanja tu su i nevažne sitnice kao činjenica da je, recimo, Black
Panther odjednom član Ultimates iako ga nikada pre ovoga nismo videli u ovom
univerzumu, kao i da Janet Van Dyne, iz nekog razloga više nije azijskog
porekla.
No, sve to na
stranu, stvar koja me najviše plaši u vezi ove epizode se tiče celog Ultimate
univerzuma. Jedan loš strip, jedan loš serijal bi se dao istrpeti, ali, kako
već rekosmo, Ultimates 3 vodi direktno u DOGAĐAJ po imenu Ultimatum koji će
UNIŠTITI Ultimate univerzum koji poznajemo. Ne bi sad lepo bilo reći da
očajavam zbog ovoga jer, na kraju krajeva, ovo su stripovi, a ne stvarni život
i ima važnijih stvari oko kojih treba očajavati, ali...
ŠTA BRE TI LJUDI
MISLE????
Već izvesno vreme
se šuška o tome da će Ultimate univerzum biti ukinut, ali zar Jephu Loebu dati
da to uradi???? Univerzum koji je dao sveže verzije dragih likova, zrelije
priče od onih koje smo čitali u 616 svetu, univerzum koji je bio blagosloveno
slobodan od nasilničkih krosovera i 'događaja' sada će, izgleda biti pretvoren
u 'ekstremniju' varijantu 616 univerzuma. Ultimate Power je već bio slab
serijal, ali Ultimate Origins i Ultimatum (prvi će pisati Bendis, drugi Loeb),
posle ovakvog početka novog Ultimatesa deluju kao veoma loše ideje, pogotovo
što će ovo biti naglašeno krosover radovi (Ultimatum bi trebalo da se odigrava
u Ultimate X-Men i Ultimate Fantastic Four magazinima).
Možda je zaista
vreme da se pakujemo i napuštamo Ultimate univerzum ako će stvari od sada pa na
dalje tako da izgledaju. Gajim još izvesne nade da će miniserijali Ultimate
Iron Man II Orsona Scotta Carda i Ultimate Human Warrena Ellisa biti vredni
napora ali ovo ostalo deluje kao vrlo dobra osnova za pesimizam. Pratićemo i
javljati.
Atomic Robo
Autori: Brian Clevinger i Scott Wegener
Izdavač: Red 5 Comics
I, tek da ne
pomislite da sam sav narogušen i besan, evo stripa koji želim da vam preporučim
već nekoliko nedelja.
Brian Clevinger je
autor romana Nuklear Age, ali je na Internetu daleko poznatiji kao autor web
stripa 8-bit theater, prilično
urnebesne komedije koja će biti draga svim ljubiteljima videoigara i, uh,
humora uopšte i koja, dok ovo kucam, ima čak 930 epizoda. Njegov prvi naširoko
publikovani izlet u 'pravi' strip je ugledao svetlo dana pre nekoliko meseci u
izdanju jednog od najmlađih američkih strip izdavača: Red 5 comics. Iza ove
kompanije stoje ljudi koji su nekada sarađivali sa Lucas Artsom i Atomic Robo
je strip koji svu ovu koncentrisanu geekovštinu naprosto emituje iz svake pore
svoje, hm, robotske kože.
Možda pomalo
protivno očekivanjima, Atomic Robo iako veoma smešan, u osnovi je akcioni
strip. Čak, uz određene ograde, mogli bismo i da ga nazovemo superherojskim
stripom. Clevinger je, može biti, mlad čovek ali on prilično dobro razume da
ljude superherojskom i akcionom stripu privlače ne toliko ozbiljni i namršteni
narativi, koliko bezobrazno uživanje u divljem ludilu nemogućih heroja u
nemogućim situacijama. Kao neki raspojasani kurator muzeja palp kulture,
Clevinger ovaj strip piše namećući mu strahovit tempo, ne zaustavljajući se na
stvarima kao što su dublja karakterizacija ili podzapleti. Atomic Robo je
superherojski strip koji ostavlja utisak da se poslednjih šezdeset godina
superherojskog stripa nije ni dogodilo, ovo je ekstrapolacija Doca Savagea,
Jungle Jima i Batmana u moderno doba sa sjajnim osećajem za akciju i humor i
vratolomnom brzinom odvijanja radnje.
Ili,
jednostavnije: u najnovijoj, trećoj epizodi (od predviđenih šest) imamo priliku
da gledamo robota na nuklearni pogon koga je izumeo Nikola Tesla, kako se usred
Sahare bori protiv pokretne egipatske piramide što se, naoružana smrtonosnim
zracima zaputila ka Luksoru, a za koju se ispostavlja da je ne samo prepuna
reanimiranih mumija, već i da sadrži izuzetno složen mehanizam pokretan vodenom
parom koji joj je omogućio da se posle pet milenijuma pokrene i krene u
ostvarenje nekog drevnog, nepoznatog plana. Ako se pitate kako je moguće da vam
čitanje samo jedne ovakve rečenice može doneti toliko zadovoljstva, zapitajte se koliko biste tek uživali u ovom
stripu!!!
Ključna razlika
između ovog stripa i sličnih pokušaja renomiranijih autora (recimo The League
of Extraordinary Gentlemen i Tom Strong Alana Moorea, Lobster Johnson Mikea
Mignole, ili Planetary Warrena Ellisa) je u tome što Clevinger uspeva da
apsurdnost situacija u koje stavlja svog metalnog protagonistu prikaže
neuvijeno, bez pretvaranja da je ovo što gledamo nešto 'moguće' ili čak
'plauzibilno'. Atomic Robo je hodajuća proslava apsurdne, nelogične prirode
avanturističkog, akcionog i superherojskog stripa, proslava onih trenutaka u
kojima nam zastaje dah kada vidimo nešto nemoguće i radosnog nasilja koje će
protagonista da upotrebi da to nemoguće savlada. Uostalom, i sam Atomic Robo u
drugoj epizodi, nakon što je sprečio invaziju džinovskih mrava na Nevadu
objašnjava da to nije bilo tako teško: «Ma, samo sam upotrebio svoje nasilje na
njima».
Osvežavajući je i
oslobađajući taj jednostavni pristup akcionom stripu u kome se i protagonisti i
čitaoci slažu da pred sobom imaju nešto nemoguće i da je ovo motiv više za
akciju koja treba da usledi. Robo se u ove tri epizode, pored odbegle piramide
i predatorskih divovskih insekata borio i sa nacistima. Nacističkim naučnicima
sa supermoćima. Koji posle poraza svoj mozak premeštaju u robotsko telo da bi
mogli da nastave borbu!!!!
Sve ovo bi moglo
da bude izuzetno pretenciozno u svojoj nepretencioznosti da nije izvrsnog,
čistog, jednostavnog, a poput eksplozije dinamičnog crteža Scotta Wegenera.
Wegener, poput svog scenariste ne gubi vreme na nevažne detalje i koncentriše
se na to da mu scene izgledaju snažno i duhovito. Atomic Robo je kul i opušten
lik, siguran u svoju superiornu građu i borbeno iskustvo i rado rešava probleme
primenom 'nasilne nauke', a Wegener uspeva njegovom jednostavnom licu da podari
izuzetnu izražajnost, praveći od njega nešto za šta samo mogu da se nadam da će
postati moderna ikona akcionog stripa.
Ne znam da li se
i pored odličnih kritika koje dobija ovaj miniserijal, u Red 5 comics razmišlja
o transformaciji u tekući serijal, ali činjenica je da je Atomic Robo jedna od
najzabavnijih strip avantura koje sam imao ove godine. Baš kao i Meatball
Machine, Atomic Robo nije pokušaj da se u poznatom, razgaženom medijumu pronađe
nešto novo već, naprotiv, da se razgrne nagomilana a počesto jalova
kontemplacija i ponovo pronađe ono staro što je medijum i činilo zabavnim. Za
sada mu sjajno ide.
|