|
LJUDI SU OD SNOVA,
SNOVI SU OD PESKA
NIL
GEJMEN: demonski glas stripa u raju "lepe" književnosti (DRUGI DEO)
Nil Gejmen je verovao da
je strip autor, sve dok mu na nekoj zabavi jedan od prisutnih gostiju, inače
urednik književnog dodatka lokalnih novina, nije objasnio da je to što on radi
zapravo literarno ostvarenje. Gejmen će kasnije u jednom prisećanju na ovaj
događaj reći da se osećao kao žena koju su upravo obavestili da nije
prostitutka već počasna gošća ("I suddenly felt like someone who had been
informed that she wasn't a hooker, that in fact she was a lady of the
evening.", Los Angeles Times, 2001).
Gejmen je još u vreme dok je radio Sandmana, pa i ranije,
pisao kratke pripovetke. Deo njih sabran je u zbirku "Smoke And
Mirrors", zatim je napisao i knjigu za decu (uzgred rečeno, ima ih dvoje)
pomalo čudnog naslova "Dan kada sam menjao tatu za
zlatnu ribicu". Radilo se u stvari o slikovnici koju je ilustrovao,
naravno, Dejv Mek Kin.
Kod nas je od
Gejmenove proze u jednom broju magazina Znak Sagite objavljena starija priča
"Trolov Most". Radi se o postmodernoj storiji o klasičnom engleskom
japiju koji kroz intimnu potragu za izgubljenim detinjstvom (a možda i
izgubljenom dušom?) upoznaje sebe samog u vidu nakaznog stvorenja nastanjenog
ispod mosta nedaleko od kuće u kojoj je rođen.
Izdavački atelje "Polaris" dr Zorana Živkovića je zatim objavio roman "Nikadođija" koji
je nastao po scenariju za šestodelnu BBC-evu seriju i čija je priča smeštena u
podzemni London, veoma
originalno osmišljen od strane Gejmena. Osim veoma dobre priče koja vam ne
dozvoljava da knjigu ispustite iz ruku, ova knjiga nam nudi galeriju izuzetnih
likova. Među njima svakako treba izdvojiti gospodu Krupa i Valdemara, par
psihotičnih plaćenih ubica, čije portrete Gejmen daje na uvid veoma znalački,
stvarajući modele savršenih psihopata sa smislom za crni humor i ironiju, čija
dečija veselost i bezbižnost je tolika, da vam na kraju postanu simpatični i
pored surovosti i bestijalnosti kojom odrađuju svoj posao. Zvuči apsurdno, ali
to je, ustvari, Gejmenova mala igrarija čitaočevom psihom i emocijama, nešto za
šta su sposobni samo veliki majstori. Ono što se može zameriti
"Nikadođiji" je piščeva nedovoljna uvežbanost kada su u pitanju duže
prozne forme, kao i preterana bajkovitost u romanu koji u svojoj osnovi treba
da bude horor. Ipak, iako nije njegovo najbolje ostvarenje, iako na momente
pati od početničkih grešaka, propusta i nedorečenosti, za
"Nikadođiju" može da se kaže da je solidno štivo, nešto kao najava
onoga što tek treba da usledi.
To nije bio prvi Gejmenov roman. Još 1989. on je u
saradnji sa Terijem Pračetom (Tery Pratchet), čuvenim autorom serije romana o
Disksvetu napisao roman "Good Omens" u nas izdatom od strane
izdavačke kuće Laguna iz Beograda i prevedenom kao "Dobra proročanstva"
(mada je naslov prilično dvosmislen i mogao bi da se
prevede i kao "Dobra znamenja"). U pitanju je duhovita burleska na temu
smaka sveta napisana u Monti-Pajtonovskom maniru, sa tipičnim britanskim
humorom prepunim apsurda, cinizma i ironije. U njemu su Gejmen i Pračet,
opisujući jedan uvrnuti i neuspeli smak sveta izvrgli ruglu same osnove na kojima se temelji zapadna civilizacija. Počev od demokratije,
slobode i religije, preko potrošačkog društva pa sve do političke korektnosti.
Stavivši u žižu priče male ljude, sa svim njihovim vrlinama i manama, izmanipulisane
od strane sila zla i sila dobra (dovodeći u pojedinim situacijama oba ova
principa u pitanje) koje u knjizi predstavljaju anđeo Azirafal i demon Krouli,
oni su uspeli da stvore jedno uspelo multižanrovsko ostvarenje. U tim malim
nemoćnim ljudima, savremeni čovek lako prepoznaje sebe samog: zavedenog,
lakovernog, sebičnog, otuđenog i iznad svega preplašenog demonima koje je
stvorio sopstvenom rukom. Iako će vas čitanje
"Dobrih proročanstava" u priličnoj meri nasmejati, konačna poruka ove izvanredne knjige daleko
od toga da je duhovita. Gejmen i Pračet su nam u njoj rekli da je kraj sveta
blizu i da je čovečanstvo u isto vreme i njegova žrtva i njegov uzrok.
nastaviće
se...

|