|
INTERVJU SA LAZAROM KAČAREVIĆEM:
PLIVANJE U MUTNIM VODAMA (2)
Kazao si da si
odabrao ono što si oduvek voleo, većina će se složiti da jedino tako i treba
raditi u životu. Da li ti se ta odluka u životu ipak učinila varljivom? Da li
je bilo trenutaka kada si se ipak pokolebao, ili je ljubav prema crtanju toliko
jaka da nijednog trena nisi sumnjao u sebe i u svoje odluke?
Pa zavisi na šta si mislio pod razlozima zbog kojih bih se pokolebao. Generalno
gledano ja u glavi negde imam da je to "to". Jedna od onih stvari u
životu koje me ispunjavaju i tu nema mnogo filozofije. E sad to su dva odvojena
pitanja, kapiram. U materijalnom smislu gledano ja se ne zavaravam. Ovde od
crtanja nema 'leba. Bar ne kakav bih ja da jedem i koji je iz dobre pekare.
Tako da, što se tog momenta tiče, nisam se nikad pokolebao. Sa druge strane,
jesam se pokolebao dosta puta kada je u pitanju bilo to što ja radim. Nisam od
onih likova koji se probude jedno jutro sa idejom da su umjetnici, i onda
nacrtaju čiča glišu i brže bolje objave svoje postojanje svetu bez trunke
svesti da to možda ne valja. I onda, u tom kontekstu, imao sam gadnih kriza.
Par puta sam se zaista razmišljao da odustanem i bio sam toliko u autu da sam
čak uzimao za ozbiljno i mišljenja profesora sa svog fakulteta, što je smešno
imajući u vidu kakav smo mi fakultet zapravo al' ajde. Pretpostavljam da je ono
što hoću da kažem, to, da se uvek poredim sa boljima. I činjenica da ne mogu da
uradim nešto kao oni mi stvara strašan pritisak i obara moral. Ja sam uvek
mislio da je to prilično jednostavan proces. Vidiš nešo što ti se svidi,
skapiraš što je goša radio i precrtaš plus malo doteraš na svoj fazonj. Ma
važi, može al' ako ćeš da se zadovoljiš poluproizvodom. Nije jednostavan posao
gledati radove ozbiljnih ilustratora, provaljivati tehnički način na koji su
došli do nekih stvari u svojim ilustracijama i paralelno sa tim sagledavati i
učiti o likovnosti (koja je meni do skoro bila jako,jako slaba strana). Pa još
preko toga učiti i osnovni/razvijati svoj/ workflow. E onda na to dodaš da ja
tu generalno nemam neki određeni pravac već da me sve interesuje što celu stvar
dodatno komplikuje. Npr. da sam furao jedan isti fazon bio bih mnogo bolji nego
sad, ali sad sam svestraniji....Elem, srećom, imao sam par kolega koje sam
redovno šikanirao i koje su me u većoj ili manjoj meri vraćale na kolosek.
Takođe, uvek sebi ponavljam nešto što je Geto jednom prilikom izjavio, a to je
da je prvih 10 godina najteže.
Kao što si sam
rekao, cilj ti je da budeš dobar, a stil će doći sam po sebi vremenom. Ipak,
siguran sam da je neko uticao na tvoje formiranje kao umetnika. Hoceš li nam
otkriti o kome se to radi?
Loše sam se izrazio. Cilj mi je da budem najbolji. A ni to nije poenta već da
ću, ako pucam dovoljno visoko i trudim se, sigurno uraditi više nego da se
trudim da budem prosek zar ne? A što se uticaja tiče... Joj živote, ‘de me nađe.
Ne znam koga bih izdvojio. Pazi ovako, suviše odličnih ilustratora ima na ovom
svetu koje pratim a koji rade totalno različite stvari. Nije to sad jedan ili
tri ilustratora. To mi je onako klinački pristup.. Metalika je najbolja...U
čemu tu? Uglavnom je to veliki broj ilustratora sa gomilom svojih radova među
kojima se nađu i biseri koje ja skupljam i koji me inspirišu. Ako bih krenuo da
ti nabrajam sva imena ne znam šta bi ispalo od toga :) Al' aj da ne budemo
nekulturni. Šta znam, počelo je kada mi je kolega pokazao Ruskog ilustratora
Anry-a, i radove Paula Bonera za Rachkam. To mi je bilo interesanto jedno
vreme. To me je povuklo čini mi se. A onda sam recimo odlepio na Craig Mullinsa
koji nema veze sa prvom dvojcom i odatle naleteo na Nicolasa Bouviera, Andree
Wallina, Leventea... Pa na likove kao što su Adam Ford, Kekaki Kotaki,
Sam Nielson... i tako dalje i tako bliže....
Ilustracija - priča u malom.
Ilustratori se neretko poistovećuju sa slikarima sto samo govori koliko je ovo
zanimanje zahtevno. Da li si preispitivao svoju odluku da ostanes veran
ilustraciji, makoliko ona teska bila, a nisi se okusao kao strip crtač? Ili mozda
jesi pa te je nesto odvuklo ka ilustrovanju?
Pa nisam je nikad preispitivao jer je ceo put jednostavno išao tim smerom, i
taj put mi je ok za sada. Mislim da si ti sam to najbolje rekao, ilustracija -
priča u malom. Sa druge strane strip zahteva neke druge kvalitete koje ja još
nemam pa se pomalo ni ne usuđujem da kročim na taj teren. Mada, sa druge strane
nisam ni zatvoren za strip jer sam čuo posle salona da se neki ljudi raspituju
za mene. Šta znam, videću kuda me put odvede, sve se na kraju svodi na isto
čini mi se. Bitno je da uživam u onome shto radim kad prođ prvih 10 godina
Što se konkretnog rada tiče, kakva ti
radna atmosfera odgovara? Mir i tišina doma? Okružen prijateljima iz struke
koji ti pomažu savetima i sugestijama ili si ti otišao korak dalje?
Mrak, mir i mrtva tišina.. ukratko noć. Ali sam skapirao da mi više dođe kao
poštapalica jer ne mogu da se svrtim preko dana kada bi i bilo normalno da
radim. Zbog toga uveče/popodne često nisam slobodan da izađem sa devojčicom ili
da radimo nešto zajedno. Tako da nisam baš zadovoljan time i pokušavam to da
promenim.
Šta te najvise
inspiriše kada dođe red na posao? Kako prevazilaziš blokade koje neminovno
dolaze u kreativnom procesu kada naletiš na jedan od ''onih''
dana?
Pa zavisi šta radim. Nekad je priča koju ilustrujem, nekad je ideja o kojoj sam
moram da razglabam pa uradim skice na osnovu nje, a nekad i pare naprosto. Sa
blokadama više nemam problema. To je stvar vežbe i fleksibilnosti. Ako ste
profesionalac ili stremite ka tome kao što ja pokušavam, onda nema - Boli me
glava, Mrzi me, Spava mi se, Nije mi dan jer nisam inspirisan -. Sa jedne
strane to je nešto što sam šsh na drugoj godini studija uvideo kao potencijalni
problem, i zbog čega su mi vežbanje, i posle posao u Zabavniku strašno
koristili. Sa druge strane tu mi je npr i Tihomir Celanović pomogao sa savetom
da, kad ne znam šta ću, ja probam nešto drugo. Uglavnom, sad nemam momenata da
zabodem i ne znam kako dalje. Kao i svima, i meni dođu dani kada me mrzi da
živim a moram da radim. Onda u igru stupa to što sam ranije dovoljno radio da
znam da ne mogu da ustanem sa kompa, i to što imam dovoljno široku lepezu
načina ilustrovanja da ako mi jedna ne ide ja pređem na drugu, i prilično sam
postao komotan sa tim. Međutim.... desi mi se npr. da radim celu noć da bih
predao ilustraciju u petak ujutru, i onda mi neko od ukućana kaže da je zapravo
subota ujutru. Kao što mi se upravo desilo pre nekih pola sata. Kad ste na
početku uvek se sapletete negde čini mi se...
Nastaviće se
|