NASTAVAK ROMANSE, NEKI «NOVI» CLARK, REANIMACIJA FENIKSA, ASTROLOŠKE «PODUDARNOSTI» I SPIRITUALNO UJEDINJENJE

Neomeđen mit

U proteklim smo filmovima o Supermanu, ali i u više nego odličnoj TV seriji «Smallville», imali prilike vidjeti sve osnovne superheorjske odlike koje se protežu i kroz brojne druge superherojske likove. Ovaj je put Super-Kent malo više egocentričan no inače, iako još uvijek pretežno u samom sebi nego što dopušta da takvo njegovo trenutno stanje ovlada i njegovim vidljivim akcijama. Izuzev jednog nespretnog pokušaja da jednim kratkim romantičnim letom reanimira intiman odnos sa Lois Lane nije bilo drugih situacija u kojima bi odstupio od principa koji čine njegovu srž.

Veličina njegovog karaktera, ili bolje rečeno «duše», ocrtava se u jednom kratkom ali snažnom rivalskom pogledu koji je izmijenio sa novim odabranikom srca Lois Lane, čovjekom koji je ovdje u ulozi oca NJEGOVOM sinu, pogledu koji je više govorio o međusobnom poštovanju nego o unutarnjem sukobu i svim negativnim nagonima kojima su podložni obični ljudi.

Mitski letač, uzdignut kao feniks iz pepela do nebeskih visina da bi udahnuo sebi novu snagu za jedan od najvećih podviga svog života, spašen je djelovanjem velikog ljudskog trojstva, letom koji je obavio čovjek-heroj, opažanjem još nesvjesnog djeteta-poluboga i hrabrim skokom u mračno i nepoznato žene koja je u smislu karakterne odlučnosti i snage pandan Supermanu čija neustrašivost ipak izvire iz njegove progenetske i proto-kryptonijanske svjesnosti o vlastitoj neuništivosti. Kolika god bila slabost čitavog čovječanstva koje vapi za zaštitom super bića toliko je snaga jednog jedinog čovjeka, Lexa Luthora, dovela do uravnoteženja sila, a u ključnom momentu i prevage u globalnom principu vaganja snage i slabosti, dobra i zla, svih potencijala čovječanstva koji neminovno moraju pokleknuti pred genijem, ludilom i opsesijom samo jednog čovjeka.

 
LL

Iako je u mnogočemu, te u mnogim pričama i kritikama, poistovjećen sa najomraženijim kategorijama ljudi i čuvenim historijskim negativcima, Lex odudara od stereotipa. On NE vjeruje, i ne goni ga fanatizam čije bi izvorište bilo religiozne ili spiritualne prirode. Iako ispunjava ulogu kršćanskog antikrista, ne vezuje se svjesno za tu simboliku ali u potpunosti djeluje u tom pravcu. Njegova opsesija ubijanja Supermana ekvivalentna je Nietzscheovom «ubijanju» Boga a njegovo Buđenje i obrnuti proces transfiguracije predstavljaju kontrainicijacijski put, potpuno suprotan onome što možemo pretpostaviti da bi mogao biti put malog Jasona, Supermanovog sina, za kojeg se pretpostavlja da će se za nekoliko godina pojaviti u nastavku ove dosad najkvalitetnije ekranizacije.

Iako u «Povratku» nemamo vidljiv prizor, ili bar nagovještaj, da Lex, kojeg tumači Kevin Spacey, makar malo žali zbog svojih postupaka po principu one čuvene šaljive uzrečice: «Bog je mrtav, Nietzsche je mrtav, a ni ja se baš ne osjećam najbolje», kao što je to slučaj u «Smallvilleu», njegova toliko poznata univerzalna ljudskost na kraju filma daje do znanja da je sve u redu I da on čak ne žali niti zbog propasti svog nauma. On je nihilista koji «vjeruje» u ljudske potencijale, bez intervencije bilo čega što je «super», I to isključivo ukoliko te potencijale do maksimuma iskorištava I utjelovljuje on sam.

(Ne)Važnost porijekla I varijacije razvojnog puta

Siegel je Židov, no prije svega on je kosmopolita, baš kao I njegov junak, koji čuvanjem američkih vrijednosti čuva ono što je u posljednjih 200tinjak godina bio ideal svih ljudi koji su Ameriku (USA) smatrali kolijevkom nove slobodne civilizacije. U tom se kontekstu može promatrati I Lex Luthor, koji također ima sve osobine (iako vrlo izvitoperene) prosvjetljenog, religiozno I ideološki nevezanog Židova, humaniste, racionaliste I materijaliste, I koji u ovoj ekranizaciji pokušava stvoriti još jedan novi svijet, tik pored onog u kojem se on sam nije uspio nametnuti a koji slavi njemu toliko omraženog došljaka iz svemira.

Scenarij «Povratka» osim što posjeduje snažnu okultnu i religioznu pozadinu, donosi nadogradnju mitologije kroz lik sina Supermana (pretpostavka je da je začet u trenucima njegovog «pada» u čistu ljudskost tijekom filma «Superman II»), ili točnije rečeno Clarka i Lois. U prošlom tekstu spomenuvši euforiju nastalu oko «Da Vincijevog koda» tu misao mogu dovršiti sa nekoliko mentalnih «pikavaca» koji bitne elemente ove ekranizacije povezuju sa kontroverznim publikacijama koje se u posljednjih dvadeset i pet godina bave dokazivanjem mita o Isusu Kristu I tajnih legendi o njegovom potomstvu koje čuvaju društva poput Sionskog priorata I Čuvara Svetog Graala.

Blasfemično, u očima radikalnijih čuvara svete doktrine, djeluje već sam smisao ovakvog adaptiranja (ili možda smislenog iniciranja od strane Siegela na samom početku) Supermana, u nekim sekvencama doslovno poistovjećenog sa Isusom Kristom, dok riječi njegovog «nebeskog» oca zvuče tako poznato, više nego fantastično, ili kao neka obična filmska proza, prepuna klišeja koju smo navikli gledati ili slušati u filmovima koji pretendiraju na neku svjetsku važnost.

Lois Lane, baš kao i Marija Magdalena iz gnostičkih I katarsko/bogumilskih spisa I predaja, rađa njegovog sina I skriva pravi identitet od javnosti, ali I od onoga koji malom polubogu predstavlja oca u svjetovnoj svakodnevnici. Ono što je skriveno kad-tad na svjetlosti postaje vidljivo. U tom kontekstu prvi pravu istinu doznaje Superman, personifikacija Sunca ali I svjetlonoše koji se asocira sa Venerom.

PreVaga ezoterijske tradicije

Ovdje se kao po nekoj mističnoj liniji nadovezuje još nekoliko nimalo slučajnih detalja vezanih uz ovu I sve ostale ekranizacije Supermana. U Americi se ništa ne događa ili ne stvara slučajno. Ezoterija u svim oblicima duboko prožima sve pore društva, još od vremena stvaranja SAD-a. Prilikom odabira ključnih aktera nekog filma u obzir se uzimaju najvažniji astrološki aspekti protagonista na papiru I onih koji će ih ekranizirati, jer oni svojom simbolikom prenose smisao čitave priče. To je posebno važno u ovom slučaju kada je u pitanju jedan od najbitnijih likova mitologije Novog doba.

The truth and justice, istina I pravda, nije ništa drugo nego pojednostavljena krilatica astrološkog znaka Vage kojim vlada ranije spomenuta Venera (baš kao I astrološkim znakom Bika), naša nebeska prethodnica Sunca (vlada znakom Lava), ona koja ga najavljuje ali I odjavljuje sa našeg neba. U znaku Vage (Venera) ne samo da je rođen Jerry Siegel (17.10.1914.), već I prvi TV Superman Kirk Alyn (08.10.1910.), nikad prežaljeni Christopher Reeve (25.09.1952.) i naš novi utjelovitelj Supija Brandon Routh (09.10.1979.), dok je Dean Cain (31.07.1966.), iz «Lois & Clark, Nove avanture Supermana», rođen u znaku Lava (Sunce) a Tom Welling (26.04.1977.), iz «Smallvillea» u znaku Bika, kojim također vlada Venera. Svi ti podaci jasno daju do znanja koliko je mašineriji koja stoji iza Supermana bitan simbolizam i poklapanje određenih egzaktnih elemenata sa onim ezoteričnim.

Clark, sporedna uloga

Clark u «Povratku» djeluje zanemaren. No, kao što sam ranije naveo njegove su unutarnje ljudske odlike izašle na površinu tijekom nošenja «american way» kostima, više nego u ranijim prilikama. Ovaj put on ponovo (sjećate li se pijanog Supermana u mračnom izdanju? – Superman 3) kreće kompenzirati (scena u baru) svoja nikad dovoljno prihvaćena i shvaćena ljudska stanja, no ovaj put sa velikom sviješću o odgovornosti koju ima sve dok je živ i sa zadrškom koja mu ne dozvoljava da prođe onu istu barijeru. 

Tome pridonosi i kontemplacija kroz koju prolazi netom nakon povratka a kojoj je uzrok kosmička katarza, ultimativna spoznaja da je posljednji sin Kryptona, koji i ovaj put na Zemlju slijeće u «zvijezdi» nalik na onu Bethlehemsku.

 
Pretpostavke i nadanja...

Scenaristi i autori priče, Dan Harris i Michael Dougherty (dvojac koji je stvorio scenarij i više nego odličnog X-men 2), uz pomoć režisera Bryana Singera (režirao X-men 2 i sudjelovao u pisanju priče), stvorili su temelj za neke nove crtane avanture I time, kao pravi I potpuni stripoljupci, dali maksimalan doprinos daljnjem opstanku, ali I razvoju, devete umjetnosti koja u modernim vremenima ima opasnu konkurenciju u svim oblicima zabave. Sve što djeluje kao opijat sa brzim I snažnim efektom, bez potrebe održavanja kontinuiteta I bilo kakvog trajnijeg vezivanja, prijetnja je stripu kao kvalitetnoj književno-slikovnoj formi, kojem sve više uvjetuje daljnju komercijalizaciju I pad osnovnih vrijednosti. Nadajmo se da će «Povratak Supermana» biti vrlo poticajno koketiranje sa svim elementima koje sam naveo u oba teksta, te da će utjecati I na ostale ekranizacije da, u vremenima u kojima su granice između crnog I bijelog nestale, ponude ljubiteljima dobre temelje za promišljanje o svijetu na tolerantan I šarolik način.

To be continued in Superman VI...

©THe ULtimate libertariAN, »Thulan» 4 UPPS.ORG.YU
S.K.

Prethodna epizoda - Promišljanja tijekom projekcije 

Za ostale "Thulanode" - Klik ovde