POVRATAK SUPERMANA!

ULTIMATIVNI GLADIJATOR I UNIVERZALNI MESIJA, UBOJICA ZMAJA I NOVI SVJETSKI POREDAK

 
Povratak Krista

O jedinom planetarno komercijalnom superjunaku sa «običnim» i svakodnevnim ljudskim alter egom nacrtano je i napisano, u žargonu rečeno, bezbroj priča i jednako toliko puta prokomentirano u svim postojećim medijima, u samom SAD-u vjerojatno više no o bilo kojem drugom junaku. Čak bih se usudio reći skoro jednako kao i o najčuvenijem religijskom nadahnuću zapadne civilizacije, liku i djelu Ješue, sinu Josipa i Miriam, poznatijeg pod nazivom Isus Krist, sa kojim naš vanzemaljac Kal-El ima mnogo toga zajedničkog, i više no što to profani svijet u nekim crtanim pričama i ekranizacijama može primjetiti. U posljednjih smo dvadesetak godina svjedoci postepenog, ali i snažnog i bezrezervnog, «otkrivanja» okultnih pozadina svega što smo oduvijek smatrali bitnim, i što je još važnije svega u što smo vjerovali i čemu smo se nadali, od dječjih bajki do svetih spisa. U tom je smislu i ovaj tekst jedna mala karika čiji je cilj iniciranje ljubitelja Supermana u njegovu okultnu pozadinu, onu izvornu, od njegovih autora stvaratelja, pa sve do moderne i adaptirane, na osnovima kojih je današnja mašinerija stvorila novi megaspektakl čiji će se dometi tek shvatiti u vremenu koje dolazi. Gledajući «Povratak Supermana», nemoguće je ne uočavati i uspoređivati sve najbitnije elemente koji tako očito povezuju ova dva nadljudska i polovično neljudska (!) lika, kršćanskog Sina Božijeg te kriptojezuitskog Supermana, možda najvažnijeg imaginarnog lika koji raste na temeljima francuske revolucije i illuminirajućih vremena koja su tada rođena, i koja još uvijek traju.

Povratak Supermana kao drugi dolazak Krista, ili možda dolazak dugo očekivanog židovskog mesije, ili pak kao prikaz metamorfoze čovjeka iz romantističkog doba nestabilnih emocija u čovjeka humanističkog doba formuliranog znanja i zrele ljubavi, u svakom će slučaju ova predstava zadovoljiti one najbitnije sociološke aspekte, univerzalističke i globalističke, bez ikakvih opipljivih i direktnih opasnosti po stabilnost novog poretka koji nas danas spaja, ili tradicionalnih sistema vrijednosti koji još uvijek razdvajaju po doktrini ali ne i po svom izvorištu, ili konačnom cilju.

Ona čuvena rečenica koju izgovara Jor-El, tj. glas Marlona Brandoa, a koja glasi: «Poslao sam im tebe, mog jedinog sina», toliko srodnu onoj Biblijskoj, koju ću za ovu potrebu malo adaptirati a koja glasi «Poslao Sam im Tebe, Mog jedinog Sina», ukazuje na prvi potpuno otvoreni pokušaj ekraniziranog stripa da dotakne one sveprožimajuće unutarnje supstance gledatelja, neovisno o njihovom svjetonazoru. U tom trenutku, uz prikladnu muziku, rijetko ko može priznati da nije osjetio dubiozu ili euforiju spektakla sličnu onoj prilikom gledanja dirljivih junačkih scena iz trilogije «Gospodar prstenova», ili epske borbe oca i sina, majstora i učenika u «Ratovima zvijezda», te popratnih dijaloga i monologa. Sve to naravno vrijedi pod uvjetom da su gledatelji na projekciju došali u opuštenom stanju. Radni naslov filma «Superman reborn» u startu je dao do znanja da se radi o iniciranju preporoda spiritualnih vrijednosti kod svih onih koji će gledati ovo veoma bitno filmsko ostvarenje, toliko mnogo bitnije od jasno definirane «Strasti Kristove» a u mnogočemu «opasnije» od senzacionalističkog «DaVincijevog koda» za kojim se digla nepotrebna prašina, i koji je toliko prisutan u medijima da je već postao dio naših sjena.

Svjetlonoša, Rex Deus vs. Svjetlonoša, Rex Mundi

 
Kal-El ne samo da personificira besmrtnog kršćanskog spasitelja Isusa Krista već scenu za scenom utjelovljuje najbitnije mitske likove i najveće sinove Boga/Bogova koji su istovremeno bili najveći heroji ali i najveće sluge posrnulog i kaotičnog čovječanstva. Prije svega to je Superman/Arhanđeo, jer njegovo rođeno ime Kal-El na hebrejskom znači «glas Boga»; Superman/Apolon, koji svoju snagu crpi iz sunca ali je i sam Sunce; Superman/Mithra, Vedsko-Zorosatersko-Staroperzijsko-Manihejsko devahansko biće koje je zaštitnik ljudi i čuvar dobrobiti čovječanstva, izdanak Ahura Mazde sa posebnom ulogom čuvanja «istine i pravde», i u ovom slučaju načina života Novog svijeta i njegovih principa slobode, jednakosti i bratstva; Superman/Atlas, koji na svojim leđima i ramenima nosi čitavo nebo i koji je simbol stoicizma, nepokolebljive snage i izdržljivosti, što je u «Povratku Supermana» prikazano u dva navrata. Jednom kada u Atlasovom položaju sa jednom nogom u klečečem položaju spušta netom u padu uhvaćen «Daily Globe» globus i drugi put kada na svojim ramenima podiže u nebo novostvoreni kontinent koji u filmu asocira na Novu Atlantidu, stvorenu od strane, ovog puta vrlo zlokobnog i opakog, Lexa Luthora.

Vrlo je svojstveno to što se u ovom scenariju Lex Luthor (čije je prezime anagramski, sa izmijenjenim samoglasnicima izvedeno od prezimena Hitler) pokušava poistovjetiti sa Prometheusom, koji je u grčkoj mitologiji brat Atlasa i koji se smatra stvoriteljem ljudi, te koji je svojoj kreaciji dao vatru ukradenu bogovima! Lex Luthor kao izvitopereni Prometheus, kao aspekt, ili u nekim slučaejvima čak sinonim za kršćanskog Sotonu, savršeno utjelovljuje mračnu stranu ljudskosti, dijaboličnog čovjeka sa vječnom težnjom da vlada ljudima i postane ultimativni Rex Mundi, onaj koji vlada lancima naše ničim ograničene slobode. Lex Luthor, djelomično Makijavelista i Nietzscheista (iako previše sujetan lik da bi pratio bilo čiji nauk i filozofiju) bez premca, radikalni sekularni humanista koji ne vjeruje u postojanje duše, megaloman, opsesivni sadista i sociopat, tipičan je prototip planetarnog mega-tajkuna koji bez ikakvih skrupula, koristeći se svim sredstvima, od javne (i lažne) filantropije do eliminacije svih nepoćudnih elemenata, preuzima sve poluge vlasti. Njegova tajnovita urotnička udruživanja uvijek rezultiraju nekim oblikom katastrofe ili globalne opasnosti a u ovom se filmu, iz potrebe da publici bude ponuđen spektakl na koji je u digitalno doba navikla, Lex (čiji bi nadimak na latinskom trebao značiti «zakon») požuruje proročanstvo o ponovnom pojavljivanju (dizanju?) davno nestale Atlantide, i kao da dovršava neku od «bezbroj» mega-popularnih teorija zavjere, stvara «Novu Atlantidu» koja prijeti uništenjem svijeta kakvog poznajemo, stvarajući preduvjet za novi kataklizmički potop i novi svjetski poredak.

Lex je jednostavno rečeno preambiciozna i više nego inteligentna zmija nad kojom bi se poneki racionalista mogao i sažaliti, a poneki psihoanalitičar racionalizirati bez potrebe. Njegova je volja gotovo nadljudska te djeluje kao da ga goni proviđenje! No, uprkos tome niti jedan svoj naum ne uspijeva ostvariti, jer je tu negdje uvijek prisutan «nebeski element» koji ga sprečava u dovršenju svakog plana.

 
S za Spasitelja ili S za Zmiju (?)

Obratiti pažnju na Supermanov znak na prsima (također i na položaj prstiju šake tijekom leta - slovo S u govoru gluhih) i ne primjetiti da slovo S, u ovoj ispupčenoj varijanti jasnije ukazuje na zmiju čija se glava u obliku trokuta jasno ocrtava na zaobljenom vrhu, koja podsjeća na vrh poglavarskih pastoralnih i «pastirskih» štapova, i koja se nalazi u peterokutnom obliku koji sa vrhom prema dole podsjeća na pentagram (znak čovjeka ali i zvijezde koja utire put ultimativnoj svjetlosti, tj. spoznaji), nije veliki propust za mase ali jest za ljubitelje i poznavatelje ovog junaka.

KRYPTONit, zaveštanje i upozorenje

Još je jedna scena u «Povratku Supermana» vrlo simbolična, a to je zabijanje djelića kryptonita (nastao fuzijom svih atoma Kryptona koji je nestao u ekploziji svoje uranijumske jezgre) koji nalikuje vrhu koplja (izvitoperena verzija "Longinovog koplja") u Supermanova rebra sa leđne strane i lomljenje istog, umjesto vađenja, jer mu na taj način ne pušta krv već ga ostavlja u samrtnoj agoniji. Sam kryptonit ima također simboličnu zelenu boju koja asocira na zelenkasti zmijski otrov, a vjerojatno i na neke druge elemente iz područja religije i ezoterije koji nisu tako jasno naznačeni. Mogao bih nagađati, ili pak vrlo precizno analizirati i raščlaniti i taj element no osjetljive je sociološko-političke prirode, i samim tim trenutno neprikladan.

Taj zeleni kryptonit kao krv prožima novostvoreni kontinent pa čitava scena djeluje zlokobno i apokaliptično, a naš superjunak, koji sa zadnjim atomima snage odvlači monstruoznu kreaciju u svemir i šalje je u nepoznato, u jednom trenutku dostiže svoj spasiteljski vrhunac i u gotovo identičnom položaju kao Isus na križu pada nazad na planetu kojoj ne samo da je donio novu nadu već ju je i po ko zna koji put iskupio. Njegov drugi povratak, unutar iste ekranizacije, ni približno razvučen kao u stripu «Smrt Supermana», no skoro jednako traumatičan, jednostavno daje do znanja da svijet i dalje, ili bolje rečeno vječno, treba Supermana, kao i da nada i spas postoje samo ukoliko je On prisutan.

 
Gnoza i transformacija

Pulitzerova nagrada koju je u Supermanovoj/Kentovoj odsutnosti dobila Lois Lane, za članak pisan ljudskom/ženskom taštinom, pod nazivom «Zašto svijet ne treba Supermana», gledateljima šalje poruku da olako zaboravljaju na vjeru i doktrinu (koja osim stabilne tradicije nudi i nadu) a da ih u tome svesrdno podržava čitava sekularna mreža koja se temelji na mnogim tzv. bezbožničkim i materijalističkim sustavima vrijednosti. Pokajanje Lois Lane dolazi nakon nekoliko direktnih iskustava, tj. gnozisa, te ona pred kraj filma ispisuje prve retke članka koji nosi naziv «Zašto ga svijet IPAK treba». Supermanova rečenica, u trenucima dok Lois i on lebde visoko na nebu: «Napisala si da svijet ne treba spasitelja, a ja svaki dan čujem kako očajno trebaju jednog», snažan je nastavak onoga što Jor-El svojom porukom sinu započinje. Krajnja scena koja obuhvaća taj smisao scena je u kojoj bez zvuka i bez prisutnosti muzike u pozadini Superman odleti ostavljajući Lois Lane samu, što kod gledatelja ostavlja spoznaju praznine i konačan sud o onome što je bitno, i onome što to nije.

Jor-El: «Umro sam da bih tebi omogućio život», kao neprekidna jeka odzvanja u ušima Kal-Ela koji ostavštinu svog nikad zaživljenog Kriptonijanstva čitavo vrijeme nosi kao teško breme, teško skoro kao i njegova uloga dobroćudnog šmokljana Clarka Kenta. Od rane faze ovog stripa pa do njegovih zlatnih vremena i kraja 60ih godina Superman je pokazivao sve svoje moći, no u odnosu na vremena modernijih ekranizacija i novih crtanih priča puno rjeđe i na nejasniji način. Ovo je možda prvi put da te moći dobijaju svoj skoro kontinuirani dublji smisao.

Očevi i njihovi nadsinovi...

Rođeni u vrijeme početka Velikog rata (I. Svj.rat), sinovi židovskih emigranata, čije je djetinjstvo bilo snažno prožeto obiteljskim razgovorima o svjetskoj politici i patnjama židova u Europi, u kojoj je antižidovstvo preraslo u sveprisutnu euforiju, Siegel i Shuster netom prije potpunog preuzimanja vlasti u Njemačkoj od strane Nacista (i svega što slijedi) stvaraju «svog» nadčovjeka ili poluboga, koji izgledom podsjeća na aškenazi Židova, crne kose i plavih očiju, visokog i snažnog kao legendarni Golem, superjunaka koji je opozit svemu što u ta vremena utjelovljuje opasnost za Židove ali i za slobodan svijet, opozit još jednom tada prečesto spominjanom i idealiziranom nadčovjeku sa suprotne strane oštrice. Uticaj kabale i rabina koje su u svom djetinjstvu i mladosti obojica susretali vrlo je bitan, jednako kao i protestantska okolina u kojoj su odrastali, sekularna naobrazba i Siegelova opsesija fantastičnim pričama svih formata. Tek sada postaje jasnija ta veza između vremena u kojima je nastao naš superjunak i ovih modernih vremena u kojima se mnoge priče obrađuju bez zadrške i sa mnogo korisnih adaptacija.

Pronalaženje Kal-Ela i usvajanje od strane Kentovih podsjeća na priču o Mojsiju, a njihova anglosaksonska i protestanska tradicija, daleka i strana ali u mnogočemu srodna, topla, plodna i dobronamjerna, ukazuje na asimilaciju kroz koju Mojsije/Kal-El prolazi i koja mu pruža sigurno utočište i polazište u svijet koji čeka na aktiviranje njegovog pravog identiteta. Siegel je u tim svojim mladim danima očigledno prepoznao važnost sinergije kultura i tradicija naroda iz kojeg potiče sa najvažnijim zapadnjačkim kršćanskim idealima i tradicijama, te je stvorio do danas nenadmašan super-lik i odličnu podlogu za sve kasnije nadogradnje, počevši od njegovih vlastitih, kao idejnog tvorca i kamena temeljca, pa do svih kasnijih strip scenarista, i što je najvažnije svih onih koji su radili na scenarijima svih ekranizacija, od kojih je ova posljednja u mističnom i religioznom smislu najrazvijenija.

Iako svojim nazivom asocira na Nietzscheovog nadčovjeka (koji bi u radikalnoj varijanti bio Lex Luthor) Siegelov Superman je njegova suprotnost. Dok se ovaj Nietzscheov razvija u superiorno biće, ostavljajući po strani sva ljudska stanja koja čine konvencionalnog čovjeka, ovaj Siegelov je takav rođen, čak štoviše i spreman na «pad» i življenje po osnovnim ljudskim etičkim i drugim normama.

Ono što je u «Povratku» vrlo upečatljivo jest pojava PRAVOG superjunaka, koji je za razliku od Supermana ljudsko biće bez posebnih moći, čovjek koji neustrašivo riskira život i koji u apokaliptičnim momentima spremno priskače u pomoć nadčovjeku ali i rivalu u potencijalno nepravednoj borbi oko žene koja ovdje možda utjeovljuje još jedan religijski lik, lik žene koje se brojni srame a još brojniji boje, žene koja rađa poluboga.

Lik Clarka ovaj put djeluje zanemaren a razlog tome je prebacivanje određenih svojstva njegovog ljudskog alter-ega na samog Supermana. Njegov sin ovdje igra vrlo bitnu ulogu, a super-mitologija sa njegovim likom (i djelom) dobija novu dimenziju. No, to je već neka druga priča, na koju ćemo čekati do iduće ekranizacije.

To be continued...

 
©THe ULtimate libertariAN, »Thulan» , 4 UPPS.ORG.YU
S.K. 

Nastavak - Ep.2 Promišljanja nakon projekcije